Japanska Rakuten grupa, koja se bavi onlajn trgovinom, internet bankarstvom i uslugama u oblasti mobilne telefonije, u svijetu je poznatija kao vlasnik Vibera i sponzor fudbalera Barselone i šampiona NBA lige.
Možda će najava da će Viber uskoro služiti i kao digitalni novčanik pobuditi veće interesovanje svjetske javnosti za Hirošija Mikitanija, osnivača i čelnika ove kompanije koju opisuju kao “japanski Amazon”. Jer Mikitani je sve, samo ne uobičajena pojava u Japanu.
Najava japanske Rakuten grupe da će aplikacija Viber ubrzo moći da služi za plaćanja i kao digitalni novčanik, izazvala je veliku pažnju više od milijarde njenih korisnika. Ovo bi mogao da bude zlatni rudnik za kompaniju koja je već nekoliko godina u gubicima, kojih pokušava da se riješi gaseći onlajn trgovine u SAD, Njemačkoj i drugim zemljama, kao i prodajom udjela u raznim fintek projektima.
Da li će očekivanja biti ispunjena tek treba da se vidi, ali će se vjerovatno prorediti oni kojima sada ime “Rakuten” zvuči poznato, ali ne znaju odakle kompanija potiče, a kamoli čim se bavi.
Takvu sliku nije uspijevala da promijeni planetarna popularnost Vibera, ni basnoslovna sponzorstva zahvaljujući kojima se Rakutenovo ime godinama vijori na dresovima fudbalera Barselone i košarkaša Golden State Warriorsa.
Još su bili rjeđi oni van Japana kojima je nešto značilo ime Hirošija Mikitanija, osnivača i čelnika ove kompanije.
Mikitani + optimizam = Miki
A Mikitani je sve, samo ne uobičajena pojava u Zemlji izlazećeg sunca, koja se diči da u njoj posluje 40 posto svjetskih firmi starijih od jednog vijeka. Hirošijev Rakuten se pojavio prije dvadesetak godina, pa u tom okruženju više liči na adolescenta, iako je svog osnivača brzometno uvrstio među nekolicinu najbogatijih Japanaca.
Nadimak Miki su mu nadjenuli sunarodnici, koji u skladu sa japanskom suptilnošću dvosmisleno asocira na mladu i zabavnu osobu, ali i na onoga ko se preko noći pretjerano amerikanizovao.
Hiroši je rođen 1965. godine i zaista je proveo dio života u Sjedinjenim Državama. Prvi put je tamo boravio kao dijete, tokom očeve specijalizacije u oblasti monetarne ekonomije.
Stariji Mikitani je potom izgradio zapaženu akademsku karijeru, a Hiroši je drugi put živio u SAD tokom 90-tih, kada je pohađao čuvenu poslovnu školu na Harvardu. Po njegovim riječima, to mu je otvorilo oči koliko njegova domovina zaostaje za Amerikom u podsticanju preduzetništva i u pogledu statusa koji uživaju istaknuti preduzetnici.
Hiroši se osmjelio da se i sam okuša na tom polju 1997. godine, kada je osnovao Rakuten kao jednu od prvih azijskih platformi za onlajn trgovinu.
Na japanskom, “Rakuten” znači optimizam i firma je zaista vrlo brzo postigla uspjeh, nastavivši da diversifikuje poslovanje u težnji da se nametne kao globalni igrač. Mikitanijevu poslovnu filozofiju i samouvjerenost ilustruje izjava još sa početka njegovog poslovanja – da je Amazon jedina kompanija sa kojom želi da se upoređuje i takmiči.
Pazi šta želiš, možda ti se ostvari
Možda je zato Rakuten često opisivan kao “japanski Amazon”, ali je američki gigant ostao nedostižan kako za japansku firmu, tako i za kineskog Alibabu i druge globalne izazivače. Takav odnos snaga se, svakako, ne može pripisati samo njihovim propustima i slabostima.
Ali to ne mijenja činjenicu da je Rakutenu, umjesto planetarnog, uslijedilo nadmetanje sa Amazonom u sopstvenom dvorištu, gdje je 2016. prepustio američkoj kompaniji titulu najvećeg onlajn trgovca u Japanu.
Uprkos tome, Hirošijevo čedo i dalje spada u ozbiljne svjetske igrače. Držeći se onlajn trgovine kao okosnice, Rakuten je ispleo šarenoliku i složenu ponudu dodatnih servisa. To uključuje oglašavanje, gejming, strimovanje video sadržaja, rezervacije smještaja, osiguranje, pa i dostavu hrane i razvijanja sopstvenih napitaka.
Rakuten se uz digitalne, sve više bavi i finansijskim i uslugama mobilne telefonije. Osim što je drugi najveći onlajn prodavac na japanskom tržištu koje čini više od 125 miliona platežnih stanovnika, Rakuten je i treći među davaocima kredita i četvrti među mobilnim operatorima.
Kompanija posluje u još tridesetak zemalja i kotira se na japanskoj i pojedinim inostranim berzama. Hiroši posjeduje 34 posto dionica, a u veće dioničare, pored japanske pošte, spadaju i nezaobilazni američki fondovi BlackRock i Vanguard, ali i kineski tehnološki div Tencent.
U kompaniji radi više od 28.000 zaposlenih koji su za preko 15 posto uvećali prošlogodišnje prihode na 1,7 milijardi dolara, ali ni to nije spriječilo rast tekućih gubitaka na 134 miliona dolara. Gubici su, uz još neke faktore, doveli do pada tržišne kapitalizacije kompanije na oko 7,5 milijardi dolara.
Anglizacija Rakutena
Rakutenova međunarodna ekspanzija počiva na brojnim akvizicijama i zajedničkim ulaganjima. U važnije spadaju kupovina kanadskog digitalnog izdavača Kobo 2010. godine za 315 miliona dolara i Vibera 2014. godine za 905 miliona.
Japanska firma je ulagala i u brojne startap projekte, a Hiroši je priznao da je bilo prilično promašaja, poput neuspješnog pokušaja da osvoji kinesko tržište, uz objašnjenje da su rizici i šanse lice i naličje preduzetništva.
Ipak, najviše kontroverzi je izazvala njegova odluka da 2012. godine pokrene “anglizaciju” u Rakutenu. U brojnim japanskim kompanijama se zbog globalizacije poslovanja osim na japanskom, komunicira i na engleskom jeziku, ali je Miki otišao korak dalje kada je naložio da se u roku od nekoliko godina izbaci upotreba japanskog jezika u njegovoj kompaniji.
Ideja da i internu komunikaciju treba voditi samo na engleskom zaprepastila je japansku javnost, a direktora Honde isprovocirala da takvu odluku proglasi glupošću.
Vjerovatno bi do slične reakcije došlo i u drugim zemljama, ali treba imati u vidu koliku važnost Japan pridaje činjenici da je vjekovima očuvao svoju posebnost, odolijevajući kineskim, mongolskim, a kasnije i osvajačima sa Zapada. Zapadne sile su topovima primoravale srednjovjekovni Japan da se otvori za trgovinu, a onda se moderni Japan razvio zahvaljujući međunarodnoj razmjeni.
Iako je danas neuporedivo otvorenije društvo, o tome koliko ova azijska zemlja i dalje insistira na svom identitetu govori i neuobičajeno stroga imigraciona politika, uprkos štetama koje trpi privreda zbog starenja i smanjivanja stanovništva.
Japan po “Mikijevoj” mjeri
Mikitani je vrlo kritičan i prema zvaničnoj privrednoj politici u Japanu, koju krivi za pristrasnost prema tradicionalnim industrijama i nedovoljnu podršku kompanijama iz oblasti novih tehnologija. U želji da uspješnije nametne svoj stav, osnovao je udruženje JANE (Japan Association of New Economy), godinu nakon što je havarija nuklearke u Fukušimi 2011. godine razotkrila brojne organizacione i infrastrukturne slabosti u zemlji.
Njegovo udruženje nije uspjelo da se izdvoji među velikim brojem formalnih i neformalnih privrednih asocijacija u Japanu, među kojima ima i onih sa sličnim shvatanjima. Članstvo u udruženju JANE, koje je mahom ograničeno na manje i srednje onlajn firme, stagnira i zato što privrednici zaziru od Hirošijevog harizmatičnog, ali i autoritarnog liderstva.
Mnogi su skeptični i prema Rakutenovim marketinškim aktivnostima. Iako je japanska privreda treća u svjetskim razmerama, tamošnja preduzeća se rijetko odlučuju da, kao Hiroši, daju ogroman novac za sponzorstva i zakup najekskluzivnijih reklamnih termina samo radi veće vidljivosti kompanije u javnosti, a ne radi promocije konkretnog proizvoda ili usluge.
Mikitani nema takvih dilema, naprotiv, vrlo je posvećen i ličnoj promociji, pa je autor nekoliko knjiga o modernom poslovanju, predsjedavajući je odbora Tokijske filharmonije, vlasnik lokalnih fudbalskih timova…
Osnivač Rakuten grupe ne vidi sebe kao tajkuna. On vjeruje da je vjesnik modernijih pogleda, bližih novim generacijama Japanaca, kojima su sve egzotičnije tradicije dugovječnih japanskih kompanija i njihovo uvjerenje da kvalitet proizvoda govori sam za sebe, pa mu i ne treba naročita promocija.
Mikitanijevo stremljenje je bliže Gejtsu, Masku i drugim samostvorenim američkim milijarderima, koji smatraju da im uspjeh na jednom polju daje pravo da predlažu regulisanje bilo čega što im padne na pamet – od javnog zdravlja do kolonizacije Marsa.
Izvor: Biznis & finansije
