Mladi ste, niste iz bogate porodice, škola koju želite pohađati udaljena je stotinama kilometara od vašeg rodnog mjesta… Nemate rođake i prijatelje na funkcijama ni porodičnu firmu u kojoj biste mogli raditi. Ne uspijevate pronaći posao jer su oglasi na koje se prijavljujete uglavnom namješteni ili iz nekog drugog razloga nedostižni. Služba za zapošljavanje puna je ljudi sa kvalifikacijama poput vaših a i ono malo poslova koje se nude su ili privremeni ili jako loše plaćeni. Ne zvuči kao situacija u kojoj je lako započeti svoj radni vijek i obezbijediti sebi i svojoj porodici egzistenciju? A šta da ste, pored toga, još i slijepa ili slabovidna osoba?
Socijalno privredno društvo TMP sa statusom zaštitne radionice osnovano je 1968. godine sa ciljem da razvija programe i provodi djelatnosti u okviru kojih će se profesionalno rehabilitirati i zapošljavati slijepe i slabovidne osobe. To je do danas ostala misija društva i to je ono što ga razlikuje od većine drugih preduzeća: dok ovi posljednji rade kako bi ostvarili što veći profit, cilj koji TMP uspješno ostvaruje od početka svog djelovanja jeste – biti na pozitivnoj nuli.
Socijalno preduzetništvo
Armin Hadžić, Rukovodilac sektora razvoja u TMP-u, objašnjava za Biznisinfo koncept socijalnog preduzetništva: “Socijalno preduzetništvo je preduzetništvo koje nema za cilj ostvarivanje profita nego donošenje koristi široj društvenoj zajednici i pomoć najranjivijim grupama društva. Sav eventualni profit se reinvestira i ulaže u razvoj kako bni društvena korist bila što veća.”
Društvo čiji je osnivač i vlasnik Savez slijepih Federacije BiH zapošljava ukupno 44 osobe od kojih je 36 sa visokim stepenom invalidnosti. Najveći broj njih ima stopostotni invaliditet no uz procese koje su prošli unutar TMP-a njihove preostale radne sposobnosti dolaze do izražaja i oni se ravnopravno uključuju u radni proces.
“Razumljivo je da osoba sa određenim stepenom invaliditeta ne može dostići punu radnu produktivnost. No to je izazov koji stoji pred nama: treba u svakoj osobi prepoznati preostale radne sposobnosti i identifikovati koje su to aktivnosti koje svaka osoba može obavljati.”
U TMP-u koji je najveća zaštitna radionica sa statusom privrednog društva u BiH posebno su ponosni na činjenicu da i u ovako teška vremena društvo uspješno posluje, stalno širi svoje usluge i isplaćuje redovne plate uposlenicima. Prije rata društvo se bavilo poslovima u oblasti trikotaže, metala i plastike, pa otud i ime TMP. No budući da je nakon rata sva infrastruktura bila uništena a mehanizacija zastarjela, u TMP-u su uveli nove aktivnosti i poslove. Tako danas u okviru društva posluje prodavnica mješovite robe, štamparija, salon za fizioterapiju, restoran zdrave ishrane za čije potrebe se bave i organskom proizvodnjom, proizvodnjom i pakovanjem salveta, pakovanjem i distribucijom praškastih proizvoda i sl. Uposlenici se bave i ručnom izradom nakita, rukotvorina, torbi od prirodne kože…
No iako se TMP vodi humanom misijom, ništa ovim radnicima nije poklonjeno. Sve aktivnosti realizuju se isključivo na komercijalnoj osnovi i na principima tržišne ekonomije. “Naši klijenti, saradnici i partneri prepoznali su naš kvalitet. A nama je izuzetno bitno da je svaki naš korisnik i kupac zadovoljan, jer kako nemamo sredstava koja bismo uložili u marketing i promociju, naša najbolja reklama jeste upravo njihovo zadovoljstvo i preporuka. Mi svi radimo sa istim ciljem: sa jedne strane, naši uposlenici se i dodatno trude u odnosu na osobe bez invaliditeta kako bi opravdali naše povjerenje i srušili predrasude sa kojima smo se susretali na početku. Sa druge strane, uprava je svjesna konkurencijena tržištu i konstantno ulažemo napore kako bismo stekli konkurentsku prednost u odnosu na druge kompanije koje se bave istim poslovima. Da smo u tome uspjeli govori činjenica da od 2012. kada smo aktivno počeli sa ovim programima do danas imamo 3000 registrovanih korisnika usluga taj broj stalno raste”, kaže Hadžić.
Prekvalifikacija kao nužnost
U TMP-u organizuju i radionice na kojima vrše obuku i prekvalifikaciju uposlenih ali i drugih zainteresovanih. Prekvalifikacija je jako bitna za osobe sa invaliditetom jer ih formalno obrazovanje ne pripremi dovoljno za uključivanje u radne procese. To se naročito odnosi na one koji ne steknu fakultetske diplome.
“Ako govorimo o srednjoj školi za slijepe i slabovidne osobe, ona učenike obučava za zanimanja koja trenutno nisu tražena na tržištu rada. Danas je jako teško naći posao bilo kome, a izazov koji u tom smislu stoji pred slijepim i slabovidnim osobama još je i veći jer je njihov izbor zanimanja sužen. Pogotovo osobe sa završenom samo srednjom školom nemaju puno šanse za zaposlenje i tu jeste najveća uloga preduzeća poput nas”, kaže Hadžić.
Opcija “rezervisanih ugovora” se ne koristi
Iako Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji nalaže integraciju osoba sa invaliditetom u radne procese kompanija i preduzeća on se u pravom smislu ne provodi a neprovođenje zakona jedna je od prepreka za bolje poslovanje preuzeća poput TMP-a. Hadžić pojašnjava kako Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji nalaže da u postupcima javnih nabavki čitav javni sektor mora zadovoljiti najmanje 30% svojih potreba za robama i uslugama od ponuđača koji upošljavaju osobe sa invaliditetom. No, zbog nepostojanja mehanizma primjene i monitoringa ove odredbe, ona se ne provodi. TMP-u, ipak, dio javnih institucija poklanja povjerenje.
“Opcija “rezervisanog ugovora” se ne koristi. Na tendere se javljamo kao i svi ostali ponuđači, pa ko bude bolji. U ovoj godini radimo usluge štampanja za BHRT tokom čitave godine, radimo za Ured za reviziju… Sarađujemo i sa privatnim kompanijama. Tako na primjer naše salvete možete kupiti u svim Konzum prodavnicama širom BiH”, kaže Hadžić.
TMP je danas jedina Zaštitna radionica u FBiH koja brine o zapošljavanju slijepih i slabovidnih i drugih osoba sa invaliditetom. Zapošljava 80% osoba sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenika. U društvu ističu da je od naročite važnosti i posebnog značaja za svaku osobu sa invaliditetom da je zaposlena i da kroz to postigne bar minimalan nivo samostalnosti i neovisnosti. To se posebno odnosi na slijepe i slabovidne osobe koje su najteža i najranjivija kategorija osoba sa invaliditetom.
Autor: Bojana Šutvić
