Da se upornost i inat isplate svakako je dokaz Semina Ahmetović (28) iz Osjeka kod Sarajeva, koja je nakon završenog fakulteta i magistarskog na Odsjeku za politologiju, pokrenula porodični biznis od kojeg živi cijela njena porodica.
Jedna je od hiljada nezaposlenih visokoobrazovanih mladih osoba u BiH. Nakon što je ostala bez posla u Željeznicama Federacije BiH jer je, kako je kroz smijeh kazala, postojala viša sila, bila je primorana nalaziti neko rješenje za zaposlenje. Imala je neke honorarne poslove na osnovu kojih nije dovoljno zarađivala. Ova mlada Sarajka koja aktivno govori engleski, njemački i španski jednog dana je odlučila krenuti s pravljenjem torbi.
Cijela njena ideja je bila pomalo šokantna porodici koja ju je ipak odlučila podržati u tome. Ovim poslom se počela baviti prošle godine baš u ovo vrijeme. Prvu torbu su izbacili 1. aprila. Danas je to porodični biznis u kojem sudjeluju i Seminina sestra Anita (25), majka Zurijeta i otac Ramiz.
Sestra Anita (25) je zaposlena, ali pomaže i u ovom porodičnom poslu. Između ostalog, daje ideje i za nove modele torbi. Međutim, Semina ipak odrađuje veći dio posla, crta, ide u nabavku materijala, pregovara i dogovara poslove.
“Otac kroji, on je jako precizan s makazama. Po završetku šivanja, koje najviše obavlja mama, otac i oprema torbe, jer se one sastoje od četiri sloja. Dodaje kartone, kopče, metalni lanac”, pojasnila je Semina.
Prisjećajući se dana kada je došla na ideju da izrađuje torbe, u razgovoru za Anadolu Agency (AA) u svom domu u Osjeku pojasnila je da su je kreacije i torbe uvijek zanimale.
“Ideja je postojala već duži period. Mlađa sestra godinama pravi nakit i uvijek je govorila da bismo trebali raditi i torbe, jer imamo smisla za to. Meni je bilo dosadilo biti bez posla”, kazala je Semina dok sjedi u njihovoj “radionici” u porodičnoj kući.
Porodica Ahmetović jedan sprat kuće pretvorila je u radionicu kojoj se nalaze materijali, sto za crtanje, mašine za šivanje i sve ono što je potrebno da bi se napravila jedna moderna i kvalitetna torba. Podsjetila je da je, nakon što je ostala bez posla prije više od dvije godine, mjesecima išla na Goethe institut i učila njemački jezik.
“Zarađivala sam na nekim honorarnim poslovima, ali biti bez stalne zarade i posla je strašno dosadno. Jednog dana sam jednostavno odlučila da potražim mašine, materijale i ostalo”, ispričala je Semina.
Profesionalnu mašinu je odmah našla, a zatim je počela sakupljati informacije o tome gdje nabaviti najbolje i kvalitetne materijale.
“Jednog dana sam samo došla kući i rekla: ‘Od danas pravimo torbe’. To im je bilo čudno. Mašina je stajala 20 dana, niko je nije koristio, jer niko nije znao od čega da počne. Tada smo sestra i ja počele crtati i birati modele”, prisjetila se Semina prvih dana kada se odlučila za pokretanje porodičnog biznisa.
Prva njihova kolekcija je, ustvari, bila i najprodavanija.
“Imali smo i dosta sreće kada je promocija u pitanju, jer imam prijateljice koje imaju butike pa sam imala njihovu podršku jer sam torbe nosila u njihove radnje gdje su ih prodavale. Od početka smo imali mnogo narudžbi”, kazala je Semina.
Prije pokretanja ovog biznisa svi su jako malo znali o samoj proizvodnji jedne torbe.
“Ništa nismo znali o tome. Otac se bavio proizvodnjom namještaja, a mama je šila. Međutim, to su potpuno drugačije stvari. U izradi torbe je potrebna velika preciznost, ali roditelji sada jako vole ovaj posao. Zasad je zarada dobra, možemo odlično živjeti. Radimo tek godinu dana, na početku smo i ljudi su nas tek sada upoznali”, istakla je Semina.
Mogu prodati i do 500 torbica, međutim, ne mogu toliko napraviti za mjesec dana. Za izradu jedne torbe potrebno je nekoliko sati.
“Potražnja je velika, tržište je ogromno još da imamo neke povoljnije poštanske usluge prema susjednim zemljama to bi bilo baš dobro. Najviše smo u BiH iako ima nekih ponuda i iz Srbije, Crne Gore i Norveške. Dogovori su u toku. Mjesečno napravimo do 200 torbi”, ispričala je Semina.
Prema njenim riječima, na izradi torbe puno je više posla, nego što to izgleda. U jednu torbu se, kako je kazala Semina, ulaže mnogo vremena, strpljenja i ljubavi tako da one svakako nisu skupe.
“Trudimo se da svaka naša torba bude i kvalitetnija i ljepša od prethodnih. Imamo i neke naše detalje koje koristimo na torbama. Po ruksacima smo prepoznatljivi”, pojasnila je Semina.
Mladim obrazovanim osobama, koje nemaju stalno zaposlenje, poručuje da ne odustaju i da traže neke ideje koje će pretočiti u djela.
“Poručujem im da ne odustaju, da ne gube nadu, jer i ja sam magistar politologije a šijem torbe. Provela sam cijeli život uz knjigu, a sada jedva imam vremena da pročitam neki dobar roman. Mislim da se i u kući može dosta zaraditi, ja sam živi primjer toga. Napravila sam pravi porodični biznis od kojeg svi dobro živimo”, poručila je Semina.
Semina i njena porodica najviše rade narudžbe putem interneta, ali se ova mlada djevojka nada da će nekada u budućnosti biti u prilici da otvori i svoju radnju u kojoj će se nalaziti njene torbe.
Ukoliko bi joj se danas i ponudio neki posao u njenoj struci teško, kako je kazala, da bi se vratila i ostavila torbe jer je bavljenje time puno ljepše.
Izvor: Anadolu agency
