Prvi komad njenog nakita nije vidio niko. Napravila ga je okružena bolničkim zidovima tražeći u njemu bijeg od stvarnosti i način da ne misli na tešku borbu koja je pred njom. Danas, sve što napravi izlaže na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Sarajevu a iako je njen nakit okružen proizvodima iz kolekcija najpoznatijih brendova regije, prezadovoljna je reakcijom kupaca i prolaznika koji joj šalju samo pozitivnu energiju. U priči koja slijedi pogledajte šta joj je dalo snagu da iz najteže borbe izađe kao pobjednica, ko joj je pružio podršku a ko nije, zašto bi otišla iz Bosne i Hercegovine, te šta je poručila mladima…
Dvadesetogodišnja Nejra Musić već tri godine izrađuje i prodaje nakit. Iako se posljednjih godina sve više djevojaka i žena odlučuje za ovakvu vrstu posla, Nejra je među rijetkima koja je otišla korak dalje: u toku prošlog mjeseca registrovala je obrt, otvorila radnju i trenutno je u potrazi za još jednom radnicom. Od prije nekoliko dana, NeKi nakit se može kupiti i na prvom spratu Sarajevo City Centra.
„Nakit sam počela izrađivati u najtežim danima života, tokom moje trogodišnje borbe sa teškom bolešću. Prvi komad nakita izradila sam u bolničkoj postelji. Bio je to moj bijeg od stvarnosti, način da ne mislim na sve ono kroz šta prolazim. Nisam bila poput ostalih bolesnika za koje kažu kako imaju samo jednu želju, da ozdrave. Ja sam imala hiljadu želja. Maštala sam o tome kako ću kada izađem iz bolnice pjevati i skicirala haljine za svoje buduće nastupe. I tako, među svim tim haljinama našao se i nakit. I zaista, čim sam izašla rekla sam mami da mi kupi sve što je potrebno da bih mogla i početi praviti to što sam crtala“, počinje Nejra svoju priču za BiznisInfo.
Prve naušnice prodale su se za deset minuta
„Prve naušnice koje sam izradila bile su ogromne. Nosila sam ih kako bih svoju pažnju odvratila sa svoje ćelave glave. No mojim drugaricama su se svidjele i počela sam da pravim i za njih. Tek nakon nekog vremena shvatila sam da bih ja to mogla i prodavati. I tako je sve krenulo. Prve naušnice objavljene na Facebook stranici prodale su se za deset minuta!“
No, iako nakit pravi i uspješno već tri godine, nije bilo lako odlučiti se za osnivanje obrta. Nejra kaže kako sve više djevojaka počinje ali i odustaje od ove vrste posla.
Težak put do registracije obrta
„Ima tu puno troškova. Kad saberete troškove materijala, registracije, rada, sve zajedno jako puno košta. I sama procedura je komplikovana. Za registraciju obrta potrebno je jako puno papira. Danima stalno hodam, idem po nešto novo, stalno me vraćaju, stalno nešto fali… Sve to djeluje vrlo obeshrabrujuće. Morate imati vrlo jaku volju kako ne biste odustali, prosto vam dođe da kažete e sad neću ništa… I ljudi sa strane kažu da samo kod nas ima toliko procedure i papira… Ja razumijem da je zakon takav i naravno da se treba poštovati, ali mislim da bi nam svima bilo bolje da se neke stvari promijene…“, priča Nejra.
No troškovi registracije obrta nisu jedino što mlade ljudi može obeshrabriti na putu samozapošljavanja. Nejra kaže kako ni okolina često nema razumijevanja za želje i potrebe mladih.
„I meni su često govorili da mi ovo nije potrebno. Znate, grozno je kad vam neko kaže ti to ne znaš, ti to ne možeš, nećeš uspjeti. Sa druge strane kada vam neko pruži podršku i kaže TI TO MOŽEŠ, to je nevjerovatan vjetar u leđa.“
Ipak, Nejra je imala sreću da je u svemu imala neizmjernu podršku porodice i prijatelja.
„U mom slučaju, ja sam vidjela da sam već možda korak naprijed ispred nekih koji isti posao rade. I to mi je dalo snagu. Nije me bilo strah, znam da za svaku robu postoji kupac. Mlada sam, željela sam pokušati raditi ono što volim. Nisam željela da poslije dođem u situaciju da sama sebi kažem eh što nisam... No bez podrške roditelja naravno da ne bih uspjela. Oni su bili ti koji su me u svemu podržavali. Zahvalna sam i prijateljima koji su mi pomogli i radili sve zajedno sa mnom.“
Bez podrške države
Za razliku od mnogih mladih koji se žale kako je nemoguće pokrenuti posao bez podrške i poticaja od strane države, Nejra na podršku takve vrste nikada nije ni računala. Njena domovina nije joj pružila ništa ni kada je to bilo puno potrebnije, dok se nekoliko godina ranije borila za život.
„Volim svoju domovinu naravno. Iako je meni ovdje sada divno, moram reći da mi domovina nikad nije pružila sigurnost. Prošla sam teški žvotni period kad sam se borila za život i bila na korak od smrti a nisam u svojoj zemlji imala mogućnost da se liječim. Domovina mi nije pružila ništa, nisam ovdje mogla uraditi niti jedan jedini nalaz… Najbitnije što sam od svoje zemlje trebala dobiti nisam. Negdje drugo, u zemlji čiji nisam ni građanin, dobila sam puno više. Da sam ostala ovdje, ne bih sada razgovarala sa vama. Naravno da me to boli ali kad razmislite šta ste sve prošli a koliko vam je domovina dala ne možete a da ne kažete sebi „Pa šta radim ovdje?“
Ne čudi zato što Nejra, poput velikog broja, razmišlja o odlasku iz BiH.
„Imala sam priliku putovati u inostranstvo i vidjeti koliko se tamo cijeni rad ovakve vrste i koliko se mladi ljudi podržavaju. Već dvije godine nakit prodajem i u Turskoj i u Dubaiju. Prošle godine sam tokom dva mjeseca izlagala na festivalu u Dubaiju na koji su me organizatori pozvali kada su moj rad zapazili na Baščaršiji. Ne potcjenjujem Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, mislim da imamo dobre profesore, doktore, da imamo jako pametne i dobre ljude… ali jednostavno nemamo uslove ni za šta. I ja veoma često razmišljam o odlasku iz BiH. Sprečava me porodica, sada i ova radnja… Ali ne sumnjam da ću jednog dana nakon što završim fakultet svoju sreću potražiti i negdje u inostranstvu. Zašto ne bih pokrenula svoj posao i negdje drugo? To se sada čini nemoguće, ali prije nekoliko godina činilo se nemoguće i ovo što sada radim.“
Nedostatak radnih navika
Sa druge strane, Nejra priznaje da su i mladi nezainteresovani. Kako je sada i sama u ulozi poslodavca, kaže kako nije nimalo lako pronaći dobrog i odgovornog radnika. „Trenutno tražim radnicu. Ali u razgovoru sa nekim vi vidite da ta osoba nije zainteresovana za ozbiljan rad ili traži način kako da za što manje posla zaradi što više novca. Mislim da je problem u tome što je dosta mladih naviklo da ih roditelji izdržavaju i da generalno kao društvo stvaramo sve manje radnih navika kod djece.“
Nejra kaže kako ništa nije teško kada radite ono što volite. Potvrđuje to i činjenica da joj nije teško raditi po 18 sati dnevno: od 10.00 do 22.00 je u radnji a nakon toga do ranih jutarnjih sati izrađuje novi nakit. Pored toga, od ove godine je i studentica Filozofskog fakulteta. Sretna je jer radi ono o čemu je maštala u najtežim trenucima svoga života.
„Kad prođete ono što sam ja prošla, nemate više straha ni od čega. Onda znate da možete sve i da ništa nije nemoguće. No ja bih voljela kada bi svi mladi više vjerovali u sebe i kada bi više radili na tome da ostvare svoje snove.“
Bojana Šutvić
