Veliki uspon Kine od države u kojoj većina stanovništva živi u apsolutnom siromaštvu, a u kriznim godinama masovno umire od gladi, do pretendenta na poziciju najveće svjetske ekonomske, političke i vojne sile obilježio je kraj 20. i početak 21. stoljeća.
Osnova širenja Kine je ekonomska moć, nastala kao rezultat djelomičnog napuštanja socijalističkog ekonomskog modela.
Postepeno napuštanje tvrdokornog socijalističkog ekonomskog nauka fokusiranog na samodostatnost i prelaz na sistem sa značajnim kapitalističkim elementima fokusiranim na izvoz transformirali su Kinu, ali i cijeli svijet.
Početak tog procesa je poticao i pomagao SAD, transferirajući znanje i tehnologije Kini u zamjenu za njeno okretanje leđa SSSR-u, tadašnjem rivalu. Velik dio tog transfera se odvijao bez napora administracije SAD-a, preko međunarodnih korporacija, poslovnih sporazuma i industrijske špijunaže.
Ubijali se zbog izrabljivanja na poslu, a danas je Kina sila
Proces kojim se odvija prenos tehnologija u Kinu nije isključivo ni dominantno nezakonit, ali ima snažnu komponentu industrijske špijunaže, nepoštivanja intelektualnih prava i neovlaštenog kopiranja brendova, tehnologija i procesa, piše Index.hr.
Brojni ekonomski analitičari su primijetili ciklus međunarodnih kompanija koje su se preselile u Kinu. Na početku velika međunarodna kompanija preseli proizvodnju u Kinu. Prijašnjih desetljeća primarni su razlozi bile niska cijena rada i slaba zaštita na radu, što je omogućavalo da se za mali trošak rada izvuče maksimalno moguće radno vrijeme po radniku.
Najpoznatiji primjer posljedica te prakse su tzv. Foxconn samoubistva, serija samoubistava radnika u industrijskoj zoni u južnoj Kini. Foxconn je kompanija iz Tajlanda koja je u Kini proizvodila za brojne međunarodne kompanije iz SAD-a, primjerice Hewlett-Packard (HP) i Apple.
Godine 2010., na vrhuncu vala samoubistava, Foxconn je zatražio od svih zaposlenika da potpišu izjavu kojom otklanjaju odgovornost kompanije ako zaposlenik umre. Time je problem riješen jer niko nije mogao tužiti Foxconn zbog potencijalnih samoubistava.
U međuvremenu je rad u Kini poskupio, pa niska cijena rada više nije primarni motiv, iako je omjer troška rada i kvalifikacija radnika (obrazovanje) još uvijek povoljan. Današnji razlozi su primarno veličina i brzina rasta tržišta u Kini te visoko razvijeni nabavni lanci.
Drugi dio ciklusa, nakon preseljenja međunarodnih kompanija zbog jeftine radne snage (prije) i veličine tržišta (danas), kinesko je preuzimanje tehnologija i znanja međunarodnih kompanija industrijskom špijunažom, nepoštivanjem intelektualnih prava, poslovne suradnje ili preuzimanja.
Industrijska špijunaža nije ograničena na strane kompanije u Kini, nego se odvija i u inostranstvu. Tajvan je 2020. uspostavio odjel u Ministarstvu pravosuđa da bi spriječio krađu državnih i industrijskih tajni u svojim kompanijama.
Godine 2021. je direktor protivobavještajne agencija SAD-a Mike Orlando procijenio da godišnji gubitak kompanija iz SAD-a zbog kineske krađe intelektualnog vlasništva iznosi između 200 i 600 milijardi dolara.
Evropa ima slične probleme. Krajem 2022. je Njemačka blokirala preuzimanje dvije kompanije iz industrije mikročipova koje su trebale izvršiti kineska kompanija Sai Microelectronics i kineska investicijska kompanija. Službeni razlozi su zabrinutost zbog nacionalne sigurnosti i prenosa osjetljivog tehnološkog know-howa.
Kina istiskuje strane kompanije s domaćeg tržišta nakon što uzme tehnologiju i znanje
Preuzimanjem tehnologije, bilo legalno – akvizicijama i spajanjem – ili ilegalno – industrijskom špijunažom – ona se širi u domaćim kineskim kompanijama. Državne vlasti u Kini ne samo da dozvoljavaju takvu praksu nego je potpomažu i potiču.
– Najveća dugoročna prijetnja informacijama i intelektualnom vlasništvu naše nacije te našoj ekonomskoj vitalnosti jest privredna špijunaža iz Kine. To je prijetnja našoj ekonomskoj sigurnosti, i slijedom toga našoj nacionalnoj sigurnosti – izjavio je direktor FBI-a tokom govora na Hudson institutu u Washingtonu 2020.
Domaće kompanije postepeno istiskuju strane proizvode s domaćeg tržišta u Kini, nudeći jeftinije proizvode sličnih karakteristika i performansi uz nižu cijenu. Niži troškovi su postignuti zbog toga što je kopiranje tehnologije puno jeftinije od razvoja, a državne subvencije olakšavaju ulaganja u nove strojeve i opremu.
Kompanije iz EU i SAD-a se već desetljećima žale na nepravedan tretman koji postoji u Kini prema stranima kompanijama u odnosu na tretman kakav kineske kompanije imaju u SAD-u i EU. Još od 2013. traju pregovori između EU i Kine o potpisivanju Sveobuhvatnog sporazuma o ulaganju, prema kojem bi Kina otvorila vrata kompanijama iz EU.
Ukinuli bi se zahtjevi stranim kompanijama u Kini da određeni postotak proizvodnje moraju izvoziti, da moraju imati određeni udio domaćih komponenata u konačnom proizvodu, da moraju koristiti isključivo usluge domaćih kompanija, da moraju transferirati dio tehnologije u domaće kompanije itd.
Do današnjih dana sporazum nije potpisan, među ostalim zbog otpora dijela političara iz EU. Neki analitičari su u medijima poput Financial Timesa tvrdili da upravo Kina potiče neke političare u EU da se protive ratifikaciji sporazuma, što joj omogućuje da iskazuje predanost “poštenim ekonomskim odnosima”, a istodobno ih blokira.
Nakon izbacivanja strane konkurencije od koje je preuzela/ukrala tehnologiju s domaćeg tržišta, Kina počinje izvoziti proizvode nastale na temelju te tehnologije. Prvo se preuzimaju tržišta zemalja u razvoju poput Južne Amerike, Afrike i ostatka Azije, a zatim se ulazi na tržište SAD-a i EU.
Time se zatvara ciklus, a međunarodne kompanije koje su na početku selile proizvodnju u Kinu na kraju ciklusa ostaju bez udjela u domaćem tržištu, koje krade konkurencija iz Kine. Jedino što “spašava” kompanije sa Zapada jest činjenica da je produktivnost industrijskog radnika u SAD-u i EU daleko veća nego u Kini.
Unatoč tome što SAD i EU skupa imaju oko 390 miliona radnika manje i daleko manji udio zaposlenih u proizvodnoj industriji, ostvaruju zajednički podjednaku razinu ukupno ostvarene dodane vrijednosti u proizvodnji kao Kina. To je djelomično razlog što je BDP po stanovniku korigiran za razliku u cijenama Kine 24,5 hilkjada međunarodnih dolara, EU 60,3 hiljade međunarodnih dolara, a SAD-a 81,7 hiljade međunarodnih dolara.
Stvari treba staviti i u historijski kontekst. Ono što danas radi Kina su na sličan način radile i druge države. Japan je bio optuživan za slične stvari za vrijeme svog ekonomskog uspona, kao i Njemačka, Francuska, Velika Britanija, pa čak i SAD. Ali izgleda da Kina to radi na puno većem nivou, gotovo industrijskom.
