Tajkuni ili biznismeni: Hajrudin Redžović u knjizi LUKAVI BIZNIS otkriva kako su tešanjski poduzetnici zaradili prvi milion
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
Gotovo svi glavni tešanjski biznismeni su u poodmaklim srednjim godinama. To je rokenrol generacija koja sluša Bijelo dugme. Sasvim je onda logično da im za početak priče o knjizi LUKAVI BIZNIS, kao predigru, pustimo jednu strofu pjesme koju je za ovaj kultni bend napisao Duško Trifunović:
Glavni junak jedne knjige
Došao mi da se žali
Divno bješe glavnim biti
Dok me nisu pročitali
(…)
U ovom trenutku, doduše, ne znamo da li će se glavni junaci ove knjige žaliti kad budu ‘pročitani’. Ali, ako se to desi…
Plakaće kad odu u penziju
Tešnjaci su bez presedana – to svi znamo – najuspješniji poslovni ljudi u Bosni i Hercegovini. U knjizi LUKAVI BIZNIS, koja krajem ovog mjeseca izlazi iz štampe, ispisane su romansirane biografije top 20 tešanjskih biznismena. Ali, da se razumijemo, to nisu PR tekstovi, jer se mjesto u knjizi ne može kupiti. Ovdje se ne traži autorizacija glavnih likova; ovo nisu intervjui. Knjiga je autorov skromni pokušaj da njihove živote smjesti u nefikcionu prozu. Istiniti događaji su prikazani na subjektivan način – onako kako ih autor vidi. A autor vidi i drugu stranu iste medalje. U knjizi, naprimjer, piše i koga je pogurala vladajuća stranka, a koji biznismen (zlu ne trebalo) sponzorira i vlast i opoziciju, ko je počeo švercujući cigarete u ratu, a ko je počeo zarađivati još u osnovnoj školi kršeći autorska prava tako što je ‘pržio’ i prodavao CD-ove i DVD-ove. Ko je platio da se zaustavi ‘ekološka’ istraga? No, knjiga otkriva i ko je počeo od nule na livadi sa greenfield investicijom, ko je opasno riskirao i sve svoje nekretnine i kuće od ženine rodbine stavio pod hipoteku, ko je fasovao šećer, srčani i moždani udar, ko je “petnaest godina radio kao da mu je svaki dan ponedjeljak” a ko danas živi “kao da mu je svaki dan subota”… I, konačno, kome su ljubavnice i viagra došle glave (gornje glave)?
Hajrudin Redžović, autor knjige
Šta sad ovo znači? Ima li među njima kandidata za zatvor? Šta je sa ‘prvim milionom’? Kako su ga tešanjski biznismeni zaradili? Jesu li muljali? Možda, ali to je otišlo u zastaru. Oni su hajduci, ne možeš ih uhvatiti. Odavno rade sve po zakonu, jer im se može. Sad im se može. Ne trče za političarima, već političari njih vuku za rukav. Tako da je zlobnicima ostalo jedino da im pljunu pod prozor.
U knjizi se, konačno, iščitava odgovor na najčešće pitanje: Da li su se tešanjski biznismeni obogatili zahvaljujući bliskosti sa vlastima, korupciji i klijentelizmu – ili je sve bilo ‘u se i u svoje kljuse’?
“Izbriši mi iz biografije da sam bio čoban”
Jedna od ponajboljih priča otpala je u zadnji čas, nažalost, jer je portretirani biznismen pobjesnio kada mu je neko javio da u njegovoj biografiji piše da je čuvao ovce dok je bio mali. Autor knjige mu je pokušao objasniti da se, recimo, Luka Modrić ponosi time što je od čobana dogurao do najboljeg svjetskog nogometaša. Čak je dao da se objave fotografije na kojima se vidi kako kao dječak štapom tjera ovce u zadarskoj zabiti. To je inspirativno, čovječe! Uzalud, biznismen je tražio da se taj dio izbaci. Pošto, rekosmo, ovo nisu tekstovi na zahtjev (PR), nije mu udovoljeno. Ili sve, ili ništa. Cijeli tekst je izbrisan. Zamijenili smo ga njegovom konkurencijom. Kad ode u penziju plakaće zbog toga što je bio glup. I što nije ušao u povijest.
Jedan drugi tešanjski biznis-supermen nikada sa svojom firmom ne učestvuje na javnim tenderima. Nakon prvog, i jedinog, učestvovanja na javnim nabavkama, zakleo se: “Nikad više!” Njegovo iskustvo sa sirovom korupcijom je zapanjujuće, prava novinarska poslastica, ali kada je ovaj tekst već trebao da ide u štampu, nazvao je i samo rekao: “Izbaci ono što sam rekao o tenderima i lopovima u državnoj i javnoj upravi!”
“Čovječe, pa to mi je najjača stvar u tekstu!”, zajecao je autor.
“Šta me briga, neću da me neko digne u zrak!”, ljutito je vrisnuo biznismen.
I on je izbrisan.
Shvatili smo: glavni junaci knjige koji su došli da se žale – nisu glavni, a nisu ni junaci. Jer nemaju muda.
U nastavku pročitajte kratke fragmente iz biografija trojice tešanjskih biznismena, pravih maconja, koji su se bez potkivanja uspjeli kvalificirati za objavu u knjizi LUKAVI BIZNIS.
Izudin AHMETLIĆ: Bezobrazno bogat
Megabiznismen. Njega biste sigurno željeli da ispipate – kako bi se uvjerili da je i on čovjek od krvi i mesa.
Izudin Ahmetlić (58), vlasnik HIFA-OIL grupe, ne silazi sa Forbesove liste – zbog čega ste sigurno pomislili kako je taj čovjek bezobrazno bogat. I, stvarno, jest. Znate li ono kad za nekoga kažu da ne zna šta će sa parama? E, Izudin Ahmetlić je taj! Urbana legenda kaže da je on na početku prošle zime, kada je iz ormara nakon jesenje sezone vadio zimski kaput, u džepovima pronašao zabačenih novaca. Bilo ih je toliko da je od njih napravio benzinsku pumpu u Podgorici. No, Crna Gora je tek jedna od desetak država u kojoj Ahmetlić ima svoje kompanije. U nekima je osnivao firme (Slovenija, Češka, Mađarska, Albanija), a u nekima kupovao već etablirane tvrtke (Njemačka). U Austriji njegova naftna kompanija na tržištu ima udio od 10 posto… Neki ga čak porede sa Džordžom Sorošem, iako se nikad nije direktno bavio tržišnim špekulacijama. Ahmetlić, naime, ima nepogrešiv nos da nešto kupi kada najmanje vrijedi, a da proda kada je najskuplje. Može mu se, jer, rekli smo – ima viška para. Zato sa svojom HIFA-OIL grupacijom nikada nije izašao na berzu. A i zašto bi, on je sam sebi investitor.
Mada bi teško priznao, samo je jedanput napravio ozbiljnu grešku u procjeni. Doduše, i za tu bi se „grešku“ moglo reći da se dogodila zbog „više sile“. Desilo se to prije desetak godina kada je za svoje „Euro-metale“ iz Južne Amerike naručio nekoliko tisuća tona čelika. Dok je njegov teretni brod putovao prema Evropi, cijena čelika na svjetskom tržištu drastično je pala. Morao je prodati u pola cijene. Duševnu bol koju je izazvao taj milionski gubitak, Ahmetlić je vjerovatno preživio bez tableta za smirenje: čovjek sigurno ima još zimskih kaputa.
Izudin Ahmetlić, ipak, nije postao bogat preko noći. On nije još jedan šampion tajkunske privatizacije. Njegov otac je još u socijalizmu imao privatni obrt – tzv. elementaru, u kojoj su proizvodili betonske blokove za građevinsku industriju. Kada se danas rukujete s njim, osjetićete grebanje i grubi stisak, jer su žuljevi od tinejdžerskog rada na mješalici za beton, ostavili traga. Tako se još jednom potvrđuje da je u korijenu ideologije tešanjskih biznismena – rad. Rad, rad i samo rad. Ne samo manuelni, naravno. Ahmetlić je još prije tridesetpet godina diplomirao poljoprivredu na Univerzitetu u Sarajevu. Svaki dan ustaje u šest, radi dvanaest, a spava pet sati. Šta sanja? Ima li uopće ovaj čovjek više bilo kakvih snova? Ko zna… Možda je njegov san da se vrati u prirodno stanje. Možda stvarno jednog dana poželi da i on bude samo čovjek od krvi i mesa. Oni koji bi „da komšiji Izudinu crkne krava“ iza leđa mu govore da nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju. A zašto onda svi želimo tu vreću?
Muhamed Đonlagić, beg: “Za doktora se uči, a gospodin se rađa”
Opasan je. Ne odvaja se od svog revolvera, američkog kolta. Potomak je otomanskih ‘specijalaca’ koji su bili regrutovani od dobrovoljaca i plaćenika, a bili su pripremljeni za najteže poduhvate. Preživio je klasičnu ‘sačekušu’. Državu je pobijedio na Ustavnom sudu. Vodi firmu sa milionskim prometom i gradi stanove. Adrenalin mu je kao u trkača na 100 metara. Ima 78 godina, visok libido i vozi BMW-a. Nije Supermen. Nije ni Bond, Džejms Bond. Njegovo ime je Džo, beg Džo.
Ovo nije bio tekst za trailer za akcioni film na Netflixu ili HBO-u. Ovo nije fikcija. Ustvari, tekst bi mogao biti predložak za igrani film, ili čak seriju, ali sa naznakom na najavnoj špici “Snimljeno na osnovu istinitih događaja”. Konačno, možda je najbolje bilo da je BBC o njemu napravio dokumentarac – da nije zakasnio: jedna druga globalna TV kuća već nekoliko godina snima dokumentarni film o njemu, radnog naslova “Beg protiv države”.
Beg Džo je izdanak begovske familije sa čistokrvnim plemićkim backgroundom. Ne daje to do znanja, ali kad je bio prinuđen ljudima je objašnjavao ‘da se za doktora uči, a gospodin se rađa’. Uvijek se oblačio kao gospodin iz Pariza, Milana ili čak Njujorka. Nisu to uvijek cipele ili odijelo s dizajnerskim potpisom, ali šešir svakako jest. Šešir je i njegov zaštitni znak, zbog čega su mu legitimni muslimani iza leđa šaputali da izgleda ‘kao kakav vlah’. „Pokazao sam im kolt i seljačke primjedbe su prestale“, bio je njegov odgovor anonimnim klevetnicima.
Muhamedov otac, Zeirbeg Đonlagić, bio je vlasnik pola Jelaha. Umro je (1948.) u 52. godini života, a Muhamed ga se gotovo i ne sjeća jer je tada bio šestogodišnje dijete. Umro je ‘poprijeko’, kaže Džo, zbog nepravde. Jer, komunisti su poslije Drugog svjetskog rata počeli oduzimati imovinu od begova, bogataša, veleposjednika i kapitalista. Muhamed, brat mu Derviš i njihova majka, preko noći ostali su bez ičega. Hranili su se ‘na tačkice’, kao i sva sirotinja u to vrijeme. Posljednje nekretnine Muhamedovoj su obitelji oduzete dvije decenije nakon rata, 1966. godine. Zajedno sa bratom i majkom, bio je na putu da umre od gladi . Bukvalno. A onda su neki pošteni komunistički funkcioneri u OZNA-i pronašli dokument koji je bio dokaz da je Muhamedov otac tokom Drugog svjetskog rata obilato (materijalno) pomagao partizane. Nakon tog saznanja, vratili su mu manji dio oduzete imovine. Ali i taj mali dio bio je dovoljan kapital da se u Muhamedu probudi tešanjski poduzetnički gen. Taj gen je mutirao i izmutirao u pristojan biznis i višestruko veću imovinu. Beg Džo se specijalizirao za trgovinu keramikom, kupaoničkim namještajem i vodomaterijalom. Njegova tvrtka („Uz Commerce“) raspolaže sa centralnom robnom kućom i nekoliko manjih radnji u Tešnju, Jelahu i dobojskoj regiji. Uspio je da zaradi toliko da kćerki i sinu napravi kuće, a svojoj ženi i sebi kupi stanove u Sarajevu i Makarskoj – ‘za svaki slučaj’. Onda u jednom momentu došao u situaciju da mu se pojavio ‘višak para’. Trgovina mu je tada već postajala dosadna i tražio je novi izazov. Od ‘viška’ je u centru Jelaha sagradio super modernu stambenu zgradu sa 30 stanova. Sve je rasprodao.
Muhamedov život, naime, ne poznaje kompromise. Uvijek je išao na sve ili ništa: „Znaš, stvari mogu biti ili crne ili bijele. Kao što postoje samo dvije vrste ljudi: dobri i loši“. Zbog svega toga, kao i zbog toga što mu nije problem reći bobu ‘bob, a popu pop’, mnogi su navijali da Muhamed ‘prije vremena’ preseli na onaj svijet. Oni koji ga baš mrze i koji nemaju muda da mu fizički naude, pribjegavaju kletvama. Najčešća je: „Neću ti halaliti kad ti dođem na dženazu“, računajući na Muhamedov biološki sat koji otkucava (78 mu je tada bilo godina). Ali, ne lezi vraže! Sva trojica koja su javno priželjkivali Muhamedov odlazak na onaj svijet, i koji su bili znatno mlađi od njega – umrli su. Muhamed je njima bio na dženazi. I, halalio.
Kad ih je sve lijepo ispratio, na kraju je i on prije dvije godine, mirno otišao na bolji svijet. Rahmet mu duši.
Haris SEJDIĆ: Kontroverzni biznismen
On je pisac, poduzetnik, naučnik i ‘društveno-politički radnik’. Stvarno?
Proizvodi sve što jedan vojnik, specijalac, policajac, vatrogasac i lovac treba da ima. Njegov pancirni prsluk, kaciga i šljem prošli su sve balističke provjere i testiranja koje zahtijeva NATO pakt. BMW od njega naručuje moto jakne. Lansirao je vlastitu modnu liniju sa dizajnerskim potpisom Danial S. Njegova (porodična) poslovna grupa u svom vlasništvu ima čak i jedan medij – radio stanicu ZOS. Uskoro će doktorirati na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Dva puta je obavio hadž. Vozi najnoviji audi, a za kofrčenje ima mercedes cabrio. Slika se kod Vanje Lisac u Sarajevu. Mjesto u društvu visokom imao je obezbijeđeno. Ali, da li je to baš ono što on želi? Možda u njegovoj natalnoj karti piše nešto drugo?
Ne tako davno, Haris Sejdić (46) imao je želju postati Predsjednik – ne fudbalskog i košarkaškog kluba. Ni kulturno-umjetničkog društva, jer je sve to već bio. I planirao je to napraviti u američkom stilu: prvo postati bogat (što već jest), pa onda osvojiti vlast. Bez potkivanja i korupcije. Upravo onako kako se u ovoj državi ne radi. A onda je, nakon što je imao kraću avanturu u politici, shvatio da je sve vrijeme bio u zabludi. Političare u BiH javnost mrzi, a Harisu se nije sviđalo da bude popularan na taj način.
Na kakav je način naš glavni junak želio biti popularan? Možda mu taj način nije vrlina, već mana? Sve je to otkriveno u LUKAVOM BIZNISU.
Haris Sejdić unaprijed se zakleo da se neće žaliti kad ga ‘pročitaju’. Jer će onda svima moći ćorlučiti i pokazivati kako je frajer: ušao je u knjigu.
Čaršijski zajebanti cinički ga ogovaraju “da oponaša Milorada Dodika”, aludirajući na jednu (neprovjerenu) situaciju kada je ovaj poduzetnik sa ekipom iz Udruženja privrednika Tešanj, zapjevušio Dodikovu omiljenu “ne može nam niko ništa, jači smo i od sudbine”.
Ali…
Divno bješe glavnim biti
Dok me nisu pročitali
Saznali su moje mane
Moje tajne, moje tuge
(…)
(Knjiga LUKAVI BIZNIS, nakon sedam godina pripreme, izlazi iz štampe krajem aprila, autor je Hajrudin Redžović)
Mastercard i UniCredit vas vode na finale UEFA Champions League
