Osnovna škola Sveti Sava u Foči posljednjih godina uključena je u niz tematskih projekata. Trenutno škola završava učešće u trogodišnjem projektu „Obrazovanje za pravično društvo“ koji realizuje COI „Step by Step“ u okviru kojeg su realizovani brojni događaji i kampanje: Živimo različitosti“, „Živimo vrijednosti“, „Nastavničko vodstvo“, predstave „Forum teatar“ i sl samo su neki od njih… Učenici su u kontinuitetu uključeni u različite kampove i programe razmjena a osnivanjem učeničke zadruge škola je zakoračila i u potpuno novo područje – preduzetništvo kroz koje nastoji kod djece probuditi i razviti preduzetnički duh te ih navesti da smišljaju i realizuju razne ideje.
Jelena Čančar od juna 2011. godine obavlja funkciju direktorice ove škole i za naš portal priča o tome na koji način je uspjela uspjela motivisati nastavno osoblje ali i roditelje da daju svoj doprinos razvoju škole, šta su trenutni izazovi u obrazovanju ali i kako se, uz želju i upornost, stvari ipak mogu mijenjati na bolje…
Škola učestvuje u velikom broju vannastavnih projekata. Kakve su reakcije roditelja i učenika škole na ovakve aktivnosti? Da li ih uspijevate uključiti u projekte koje predlažete?
Reakcije su odlične, mada moram priznati da nije bilo tako na samom početku mojih nastojanja da školu „otvorim“ i da učenicima i zaposlenim omogućim nova saznanja i iskustva koja nisu isključivo vezana za nastavu. Kada je u pitanju bila razmjena učenika 2012. godine (smještaj učenika u druge porodice – u drugom entitetu), bilo je malo otpora i nesigurnosti roditelja. Međutim, vremenom, situacija je mnogo bolja, sada i roditelji lakše pristaju na aktivnosti djece, a i sami se uključuju u neke od njih, kao što je npr. bilo u sklopu projekta „Živimo različitosti“ gdje su nas roditelji maksimalno podržali svojim učešćem u realizaciji predviđenih aktivnosti i bili direktni učesnici u aktivnostima.
Koliko su u projekte koje realizujete uključeni učitelji, nastavnici i ostalo osoblje škole? Kako ih uspijevate motivisati na to?
Kao što sam već rekla za roditelje, slična situacija bila je i sa nastavnicima, nije to baš bilo preko noći da su motivisani i spremni za dodatni rad u projektima jer to zaista traži da se slobodno vrijeme često provede u školi, da se pripremaju aktivnosti sa djecom, da se putuje vikendom i sl.
Međutim, od jednog malog kruga ljudi koji su se na samom početku uključivali u projekte, sada već imamo mnogo širi krug koji želi da učestvuje i koji je zaista motivisan. Mislim da ih motivišu i rezultati, tj. kada vide koliko djeca dobro prihvataju neke nove izazove i aktivnosti i koliko su motivisani za rad, onda to prenesu i na svoje nastavnike i oni se trude da daju najbolje od sebe.
Posebno sam ponosna na činjenicu da su mnogo više počeli da sarađuju između sebe, da se pomažu i da jedni druge ohrabruju u novim izazovima i iskustvima. Uvijek se trudim da svaki dodatni rad istaknem i pohvalim na sastancima, sjednicama ali i na javnoj priredbi koju uvijek pravimo van škole i na kojoj prisustvuju i mnogi predstavnici lokalne zajednice. To je prilika da se istaknu svi oni koji su dali doprinos poboljšanju kvaliteta rada škole u toku jedne školske godine. Mislim da svakom čovjeku godi priznanje i pohvala od kolega i zajednice, pa zašto ne istaći ljude koji su sa velikom posvećenošću realizovali aktivnosti koje nisu u sklopu nastave.
Web stranica škole prilično je dinamična. Koliko pažnje posvjećujete informisanju zajednice o onome što radite?
Iskreno, smatram to veoma važnim u vremenu u kojem živimo. Ne samo da će na taj način informacija o dešavanjima u školi doći do mnogo većeg broja ljudi i da će i oni postati svjesni koliko se u školi zapravo radi sa djecom, nego je i veoma važno kao pozitivan primjer drugima da se mnogo toga može uraditi u ustanovi ako imamo volje i motivacije. Smatram da dobre ideje uvijek treba podijeliti i da je najveći uspjeh ako neka škola poželi da radi iste stvari koje ste vi već pokrenuli i uradili, to je neka vrsta priznanja da smo na pravom putu. Škola se jednostavno mora nametnuti kao važan faktor u svakoj zajednici a ko će promovisati naš rad, ako ne mi sami?
Realizujete projekte iz različitih oblasti: zdravstva, odnosa među djecom, kulture i tradicije… Može li se od škole napraviti mjesto koje će pored obrazovanja služiti i razvoju i napredovanju zajednice?
Ne samo da može, smatram da je to imperativ u 21. vijeku, da škola mora da bude mjesto gdje će se razvijati mladi ljudi sa vizijom, sa željom da svoju zajednicu mijenjaju, unapređuju…
Smatram da je to moguće još na predškolskom uzrastu, razvijati kreativnu ličnost, ličnost koja propituje, želi da zna, želi da predlaže rješenje problema, a ne samo da kritikuje, što je nažalost, u današnjem društvu mnogo izraženije.
Šta biste, kao pedagog i direktorica škole, osim onog što je predviđeno NPP-om, voljeli prenijeti djeci?
Pa prije svega da budu dobri ljudi. Koliko god ta fraza zvučala istrošeno, mislim da od toga ne smijemo odustati. Voljela bih da postanu dobri ljudi koji vjeruju i žive prave vrijednosti i koji su prije svega hrabri da sanjaju i da svoje snove ostvaruju. Želim da vjeruju da samo oni mogu doprinijeti napretku društva i da nikada ne upiru prstom u druge, nego da učine prvo sve što je u njihovoj moći. Želim da „budu promjena koju žele da vide u svijetu“.
Ja se našalim pa kažem da je moja misija da NPP-u „udahnem život“, tj. da djeca žive i iskuse ono što uče u teoriji ali i da budu svjesni da je sve podložno promjenama i da uvijek treba težiti boljem od postojećeg.
Želim da im prenesem da je posvećenost ključ uspjeha i da uvijek vjeruju u sebe, da je važno da rade ono što vole i da uživaju u svom poslu jer samo tako će biti istinski srećni. Teško je u vremenu u kojem živimo prenositi ovakve vrijednosti i stavove, ali je samim tim i veći izazov i odgovornost nikada ne odustati od tog puta.
Koji su planovi i dalje aktivnosti za razvoj škole?
Planova je puno, jer kad imate viziju onda nikada ne mirujete, stalno iznalazite načine da nešto novo uradite, da djeci uljepšate dan, da osmislite i obezbijedite…..Trudimo se da oslušnemo želje djece kada su u pitanju sekcije, vannastavne aktivnosti i da koliko možemo organizujemo stvari „po njihovom ukusu“.
Osnivanjem učeničke zadruge zakoračili smo u jedno novo područje-preduzetništvo, tako da želim da radim na tome da kod djece budimo i razvijamo taj preduzetnički duh, da smišljaju i realizuju razne ideje, oni već prave razna „čuda“ i prodaju ih, uče se i marketingu, ali tek je to početak, ja tek očekujem prave rezultate…
Takođe, savremena tehnologija u nastavi je u našoj školi veoma važan faktor razvoja, a pokušavamo da balansiramo između vremena provedenog za računarom i onog provedenog u prirodi i sportskim aktivnostima. Zato će i dalje ostati nastojanje da napravimo ravnotežu između ovo dvoje i da se djeca što više bave sportom. Tome u prilog, trudimo se da naše školsko dvorište i škola postanu mjesto okupljanja i druženja i da ponudi sadržaje koji su djeci zanimljivi.
Ono što sam prvo uočila kada sam preuzela funkciju direktora škole je nedostatak osjećaja pripadnosti školi kako kod djece tako i kod zaposlenih. Na stvaranju osjećaja pripadnosti radila sam puno, ali nastavljam i dalje jer bez osjećaja pripadnosti nema ni posvećenosti ni zalaganja, a samim tim ni uspjeha.
Šta vama i kolegama nedostaje kako biste mogli realizovati zamišljene ciljeve?
Mislim da je odgovor jasan i veoma predvidljiv, a to su materijalna sredstva za mnogo toga, prije svega za rekonstrukciju škole koja je veoma stara i potrebno je uložiti u njenu obnovu. Zatim, opremanje kabineta koji su prilično neopremljeni (mada smo počeli sa opremanjem nekih od njih kroz projekte). Međutim, iako moram pomenuti tu materijalnu stranu jer je to vidljivo i neophodno, ja se uvijek trudim da to stavim u drugi plan jer ne mislim da je nova i lijepa škola rješenje problema ako u njoj nema života, ljubavi i entuzijazma. Obrazovanje se sticalo i na livadi i pod drvetom i nikada nije bilo presudno kakvi su uslovi u školi, nego kakvi su ljudi koji se bave djecom. Ljudi su ključ i ako njih nemate, onda vam novi prozori nisu od neke koristi.
Generalne su ocjene da se u obrazovanje malo ulaže. Šta osobe koje su na mjestima kao što je vaše mogu učiniti da u uslovima kakvi jesu omoguće djeci da kroz obrazovni sistem steknu sva neophodna znanja i kompetencije?
Tačno je da se u obrazovanje malo ulaže, ali kada se to kaže, onda obično svi pomisle na gore pomenute prozore, opremu i slično. Zaista je tačno da su škole u lošem stanju, ali da ne ponavljam već rečeno da i kada nekad budu i u boljem stanju, sređene i opremljene, opet nismo ništa uradili ako nemamo ljude koji sa djecom rade na jedan drugačiji način prilagođen uslovima 21. vijeka i svakodnevnih društvenih promjena. Ono što bih ja istakla kao ključni problem jeste da se jako malo ulaže u edukaciju ljudi kao najvećeg potencijala koji mijenja jedno društvo. Sa ove pozicije mogu da vidim kakva „čuda“ sa djecom rade nastavnici koji su imali priliku da upravo kroz različite projekte i edukacije prošire svoja znanja, nauče neke nove stvari koje ih niko nije učio na fakultetu i koliko oni mijenjaju lice jedne škole i živote djece.
A može mnogo toga. Nije sve u sistemu i nije sistem kriv za sve. Puno toga je i do nas i do našeg pristupa poslovima kojim se bavimo. Ja već sada znam da sam pomogla da djeca u ovoj školi steknu neke kompetencije i znanja koja nisu zavisila od sistema, ali jesu od mog nastojanja da im pružim više i bolje. To je u okruženju u kojem živimo težak posao, ali je posao koji me čini srećnom i skoro da nema dana (ili su oni rijetki) da na posao ne idem puna motivacije i želje da i taj dan učinim drugačijim i započnem nešto novo.
Razgovarala: Bojana Šutvić
