Za većinu osoba s invaliditetom, naročito onim najtežim, kvalitetno redovno obrazovanje je nedostupno ili veoma teško dostupno u BiH, a njihova radna prava su narušena.
Svijest zajednice o pravima i mogućnostima osoba sa invaliditetom je veoma „pogrešna“ a najveći broj poslodavaca odlučuje se da ih zaposli zbog povlastica koje pri njihovom zapošljavanju ostvaruje.
Osim toga, javni sektor je najveći „kršitelj“ zakonskih odredbi kad je riječ o osiguravanju uslova za zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Ovo je u intervjuu za BiznisInfo rekao Suvad Zahirović, izvršni direktor Informativnog centra za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla.
Koje su glavne prepreke za zapošljavanje osoba s invaliditetom u BiH?
– Vjerujem da vam je poznato da je pitanje kvalitetnog i održivog zapošljavanja pitanje svih pitanja za one koji traže posao u našoj zemlji, a pogotovo za one koji traže posao za koji su se školovali.
Kad govorimo o osobama sa invaliditetom, onda, prije svega, moramo uzeti u obzir da je za većinu, naročito osoba sa najtežim invaliditetom, nedostupno ili veoma teško dostupno kvalitetno redovno obrazovanje koje je dostupno ostalim mladim osobama.
Čak i ako je obrazovanje dostupno onda je izbor zanimanja za koja se mladi ljudi sa invaliditetom mogu osposobiti značajno umanjen.
Nepristupačnost okoline, obrazovne institucije, gradsko okruženje, usluge kao što su transport, lična asistencija… dodatno otežavaju pristup obrazovanju, ali i uključivanje u druge aktivnosti u zajednici koje mladim ljudima omogućavaju stvaranje socijalnih veza i lakše pronalaženje posla.
Treća grupa prepreka se odnosi na stavove javnosti prema mogućnostima i pravima osoba sa invaliditetom. Većina građana smatra da osobe sa invaliditetom ne mogu raditi, da su ovisni o pomoći drugih osoba, da su nesamostalni, da njihova invalidnost uzrokuje često odsustvo s posla… da im je potrebno osigurati „pomoć“, a ne podršku i ostaviti ih kod njihovih kuća izolovane i isključene.
Koliki procenat (otprilike) osoba s invaliditetom nađe posao u svojoj struci u BiH?
– Na ovo je pitanje veoma teško dati precizan odgovor. Naime, najveći broj radnika u današnjim kompanijama u Bosni i Hercegovini, ako izuzmemo radna mjesta u javnom sektoru, ne dobije isključivo posao za koji se školovao. Čuvena je formulacija u ugovorima o radu ili opisima poslova: „radit će i druge poslove po naređenju direktora / pretpostavljenog“.
Suvad Zahirović
Kad govorimo o osobama sa invaliditetom najveći broj ovih osoba se trenutno zapošljava kroz različite programe podrške zapošljavanju osoba sa invaliditetom koji se realizuju kroz fondove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje u oba BH entiteta. Ovakav vid zapošljavanja osoba sa invaliditetom podrazumijeva, prije svega, radno mjesto sa formalnim opisom posla i za većinu uposlenih na određeno vrijeme, a pri čemu uopšte nije presudno obrazovanje za određeni posao koje je osoba sa invaliditetom stekla.
Zapošljavanje osoba sa invaliditetom u javnom sektoru se po pravilu ne događa, a i ako ga ima onda se uglavnom radi o osobama invalidima rada koji se zadrže na poslu najčešće sa promjenom radnog mjesta.
Osobe sa najtežim vidovima invaliditeta se skoro uopšte ne zapošljavaju, a i ako do zapošljavanja dođe, onda je to zapošljavanje u preduzećima za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Da li zakonska regulativa zadovoljava potrebe ovakvih osoba kada je riječ o njihovim radnim pravima?
– U poređenju sa prije važećim zakonskim rješenjima, novousvojeno zakonodavstvo koje se odnosi na oblast traženja posla, pravo iz radnog odnosa, oblast PIO je značajno restriktivnije i nepovoljnije za osobe sa invaliditetom.
Za primjer ću navesti novi zakon o posredovanju u zapošljavanju u kojem su izbrisane odredbe kojima se regulišu pozitivne mjere u slučaju da se zapošljavaju osobe sa invaliditetom, a invalidnost kao osnova za diskriminaciju je isključena iz novog zakona.
U prethodnom zakonu koji je nametnuo visoki predstavnik Wolfgang Petritsch invalidnost je bila prepoznata kao osnov za diskriminaciju, a pozitivne mjere koje bi poslodavci poduzeli da zaposle osobe sa invaliditetom nisu smatrane diskriminacijom.
U novom zakonu o PIO je ukinut institut benificiranog radnog staža za osobe sa 100% invaliditetom, a podzakonskim aktima su pooštreni kriteriji za ostvarivanje prava na penzionisanje po osnovu invaliditeta.
Ilustrativno je i uskraćivanje izdavanja ljekarskih uvjerenja za osobe sa invaliditetom prilikom zaključivanja ugovora o radu, a što se pravda stavovima ljekara da osobe sa 100% invaliditeta nisu radno sposobne bez obzira na to što su prethodno stekle obrazovanje za određeno zanimanje i što je temeljem rješenja komisija za „kategorizaciju“ za ove osobe utvrđena radna sposobnost za bavljenje određenim zanimanjem.
Postoji li dovoljno razvijena svijest kod poslodavaca o važnosti zapošljavanja ovakvih osoba?
– Već sam prije pomenuo da je svijest zajednice o pravima i mogućnostima osoba sa invaliditetom veoma „pogrešna“ i da se najveći broj poslodavaca odlučuje zaposliti osobe sa invaliditetom zbog povlastica koje pri njihovom zapošljavanju ostvaruje.
Ovdje moram ukazati na neke iznimke, jer ima i onih poslodavaca koji dajući priliku osobama sa invaliditetom ispunjavaju svoju ulogu društveno odgovornog poslodavca, a pri tom veoma često dobiju dobrog i odgovornog radnika.
Najveći broj osoba sa invaliditetom se u posljednjih nekoliko godina zapošljava pod „posebnim“ uslovima u preduzećima za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, a broj ovih preduzeća je zbog funkcionisanja fondova za profesionalnu rehabilitaciju u oba bh. entiteta u porastu.
Šta je potrebno učiniti da se popravi položaj osoba s invaliditetom odnosno da se većem broju njih omogući rad?
– Pa, prije svega, neophodno je osigurati potpuni pristup redovnom kvalitetnom i inkluzivnom obrazovanju na svim nivoima obrazovanja za osobe sa invaliditetom bez ograničenja izbora zanimanja; osigurati pristupačno okruženje i usluge podrške za nesmetano funkcionisanje osoba sa invaliditetom u zajednici; raditi na promovisanju mogućnosti osoba sa invaliditetom i njihovog zapošljavanja na otvorenom tržištu rada, a naročito u javnom sektoru koji je još uvijek najveći poslodavac u Bosni i Hercegovini, ali i najveći „kršitelj“ zakonskih odredbi kad je riječ o osiguravanju uslova za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, ili plaćanju prinadležnosti u fondove za zapošljavanje zbog nepoštovanja zakonskih rješenja.
