I Dubrovnik je shvatio kako od iznajmljivanja apartmana korist imaju samo vlasnici, a teret nosi čitava zajednica. Ali i najava gradonačelnika je tek prazna priča jer alternativa se ne nudi.
Zadnje dane babljeg ljeta u Dubrovniku je dočekao nemali broj turista riješenih da maksimalno iskoriste produženu sezonu kupanja u moru. Oni vjerojatno nisu čuli za nedavnu izjavu tamošnjeg gradonačelnika Mata Frankovića da njegova vlast namjerava smanjiti broj apartmana za trećinu.
Misli se pritom na smještaj u pojedinačnim stanovima i kućama, kod manjih iznajmljivača koji u tom gradu posjeduju otprilike jednu trećinu ukupnog smještaja.
Razlog same takve intencije jest kritičan turistički pritisak na dubrovačku komunalnu i prometnu infrastrukturu, lokalnu društvenu zajednicu i ekosistem, piše Deutsche Welle.
Rijeke turista sistematski uništavaju upravo ono čemu su se došli diviti: urbanu cjelinu i kulturu gradova. Instrumenata za obuzdavanje te najezde ima – ali to se u Hrvatskoj očito ne želi.
S druge strane, Franković se nije sam dosjetio gradske potrebe za rasterećenjem, jer su na to već duži niz godina upozoravali razni drugi politički i civilno-aktivistički subjekti. Štaviše, gradonačelnikova stranka HDZ na razini države nije učinila ništa – kao ni druge partije koje su vodile Vladu RH – da fiskalnim mjerama utječe na nekontrolirano bujanje apartmanske ponude u čitavoj zemlji.
Naprotiv, apartmanizacija je faktično poticana tek simboličkim oporezivanjem te vrste turističke djelatnosti, a tako će i ostati do daljnjeg, po svemu sudeći. Ostaje pitanje postoji li uopće mogućnost za redukciju smještaja o kojoj govori Franković, ili bi se dubrovačka vlast morala okrenuti nekim drugim, realnijim metodama upravljanja tim sektorom?
– Gradonačelnikovu izjavu vidim kao sad već uhodani obrazac po kojem on javno istupa – rekao je o tome Enes Ćerimagić, pravnik organizacije Zelena akcija.
On tako uočava da Mato Franković najprije reagira na već postojeće opće mjesto, kao što je primjer bio i s planiranom apartmanizacijom brda Srđ iznad Dubrovnika. Franković je godinama podržavao projekt i okrenuo mu leđa kad je postalo jasno da investitor gubi pravnu bitku s aktivističkim oponentima.
– A u drugom koraku, on fingira radikalnost stava, pozirajući kao političar koji se ne libi sukoba, ali čini sve da sukob izbjegne – navodi Ćerimagić.
On je bio dijelom građanske inicijative za obranu Srđa od profiterskog udara. Ističe da je gradonačelnik u novije doba zaoštrio retoriku, ali nije potom učinio ništa da trajno eliminira taj problem. Tako je, po njegovu mišljenju, i s primjerom turizma.
– On fingira sukob s privatnim iznajmljivačima, nastojeći ostaviti dojam hrabrog političara spremnog na nepopularne poteze, a zna da do sukoba neće doći jer nema ovlasti donijeti odluku koju najavljuje. Ali, nada se da će ostati sjećanje na „hrabrost i beskompromisnost“ tzv. „čeličnog Mata“. S druge strane, ima ovlasti povisiti paušalni porez za iznajmljivače, ali to odbija učiniti – kazao je Ćerimagić.
Ovdje treba napomenuti da je nadimak „čelični Mato“ zacijelo izum gradonačelnikove PR-službe te je svojedobno forsiran u manjem dijelu lokalnih medija.
– A što se tiče turističkog pritiska, jedan od njegovih značajnih uzroka je liberalizacija sektora uslijed nemogućnosti da se ponude drugi modeli stvaranja vrijednosti pa čak i unutar turističke ponude. Na lokalnoj razini, na kojoj bi Franković mogao intervenirati, tu je cijeli niz mjera: od donošenja plana upravljanja, širenja tzv. buffer-zone, već spomenutog većeg oporezovanja kapitala u kombinaciji s poticanjem lokalne privrede poput primjerice energetskog i poljoprivrednog zadrugarstva, javnih radova s ciljem prilagodbe na klimatske promjene, itd.
Sve to imalo bi funkciju omogućavanja većeg i lakšeg stvaranja vrijednosti u djelatnostima koje nisu puko iznajmljivanje. Međutim, za to je potrebno odmaknuti se od teze koju podjednako zagovaraju i Franković i njegov prethodnik Andro Vlahušić, a to je da je upravljanje gradom prije svega operativni posao. Izbori su borba za viziju razvoja, a ne natječaj za posao – zaključio je ovaj pravnik Zelene akcije.
S takvom negativnom ocjenom načelno se slaže i njegova sugrađanka Ana Žuvela, istraživačica kulturnih politika i praksi kulturnog razvoja te upravljanja na zagrebačkom Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO).
Najavu o ograničenju broja apartmana ona tumači kao nastavak populističke politike lokalne administracije koja se odlikuje nasumičnim i kontradiktornim pristupima i procesima donošenja odluka.
– Dok poruke gradonačelnika o svjesnosti negativnih odlika apartmanizacije medijski bujaju, istovremeno se lokalne politike o upravljanju prostorom, upravljanju imovinom, kulturom itd., skoro isključivo rukovode nemuštim varijacijama menadžerske, odnosno korporativne logike i kratkovidnim usmjerenjima koji potiču i podržavaju brisanje urbanih kvaliteta grada u korist njegove potpune transformacije u ljetovalište, ili popularno rečeno, destinaciju – rekla je Žuvela.
– Izostaje preuzimanje odgovornosti za napravljenu štetu u degradiranju Dubrovnika u mjesto koje grca pod pokušajima servisiranja lokalnih, nacionalnih i međunarodnih protoka kapitala zbog čega nepovratno gubi urbani identitet, javni integritet te društveno-kulturološku prepoznatljivost – kazala je.
Ona ujedno drži kako bi pokušaj ograničavanja apartmanizacije bio dobrodošao kad bi bio analitički informiran i utemeljen u iskrenim namjerama rehabilitacije Dubrovnika. Osim toga, ona ističe da je to ograničavanje zaista prijeko potrebno – da ne bi bilo zabune s odmjeravanjem prioriteta.
– Međutim, ne vidimo da se gradske javne politike usklađuju prema tom cilju, niti da se događaju promjene koje bi indicirale da postoji snažna politička volja i umješnost upravljanja kojom će se dosljedno provoditi deturistifikacija i društveno-ekološki odgovorna urbanizacija Dubrovnika – riječi su Ane Žuvele.
Ostaje tako vidjeti hoće li dubrovački gradonačelnik Mato Franković u predstojećem razdoblju poduzeti išta od onog što bi bilo i korisno i moguće u pogledu upravljanja turizmom, nasuprot onome što je gromko najavio, ali što posve izvjesno – nije izvedivo.
