Zanimljiva priča o čovjeku koji je spasio slovensku ekonomiju, a sada kupuje i gradi po regionu bivše Jugoslavije
Slovenska firma Iskra dominira regionom bivše Jugoslavije. Kako je BiznisInfo.ba nedavno pisao, ovaj ex-yu gigant kupio je tri velike hrvatske kompanije u posljednje vrijeme čime je dospio u žižu tamošnje javnosti.
Iskra je početkom ove godine kupila Elmap iz Splita. Prije toga su kupili brodogradilište u Šibeniku i zagrebačko poduzeće Elka.
Iskra je paralelno u BiH izgradila veliku fabriku koja je završena početkom ove godine i uskoro počinje s proizvodnjom, a trebala bi zaposliti 500 ljudi.
Direktor i većinski vlasnik Iskre Dušan Šešok je istaknuo kako uprkos poteškoćama na globalnom tržištu te naznakama recesije u Evropi, Grupa Iskra i dalje posluje izuzetno uspješno te je 2023. završila s gotovo 300 miliona eura konsolidiranih prihoda.
Rezultat je to, kako je rekao, između ostaloga i okretanja evropskih kupaca prema evropskim proizvođačima kad je riječ o komponentama, kao i o sistemskim rješenjima za energetiku, ekologiju, telekomunikacije, željeznicu i automatizaciju u industriji.
Danas vlasnik Iskre, tada ministar finansija
Hrvatski portal 7dnevno objavio je zanimljivu, a široj jasvnosti manje poznatu priču o Šešoku. Naime, kao tadašnji ministar finansija Šešok je spasio hrvatske kompanije tako što nije dozvolio vezivanje domaće valute za neku stranu, odnosno dozvolio je da kurs ostane nizak.
Ukratko, niska vrijednost domaće valute očuvala je slovenske izvoznike, za razliku od onih u nekim drugim državama, poput Hrvatske, koji su propali jer su postali nekonkurentni na stranim tržištima zbog jačanja domaće valute.
Kako piše hrvatski portal 7dnevno, Slovenac Dušan Šešok očitava danas Hrvatima lekciju iz nearshoringa (odnosno proizvodnje u susjedstvu umjesto na Dalekom istoku) – danas glavnog ekonomskog trenda u svijetu – nakon što im je devedesetih godina očitao najvažniju ekonomsku lekciju u historiji.
A to je da i mala država svoju izvoznu industriju može očuvati i razviti konkurentskom deprecijacijom nacionalne valute, a da pritom ne izazove hiperinflaciju – za što su hrvatski monetarni stratezi na čelu s Borislavom Škegrom i njegovim nominalnim šefom Nikicom Valentićem, a potom i Željkom Rohatinskim, tvrdili da je nemoguće.
Zahvaljujući upravo toj politici i očuvanju slovenske izvozne industrije u razdoblju od državnog i monetarnog osamostaljenja do preuzimanja eura, za što je jedan od najzaslužnijih Slovenaca, Dušan Šešok je danas u superiornoj poziciji da može redom preuzimati najperspektivnija hrvatska industrijska izvozna poduzeća.
Naime, dok je hrvatska vlada 1993. posegnula za fiksiranjem i odbranom kursa nacionalne valute kune prema njemačkoj marki, za “šok-terapijom” koju je smislio i razradio genijalni izraelski ekonomist Michael Bruno, a na području Jugoslavije su je još Anti Markoviću “prodavali” američki ekonomski gurui Jeffrey Sachs i Steve Hanke, prvi slovenski ministar finansija Dušan Šešok i prvi guverner Narodne banke Slovenije France Arhar zahvalili su Sachsu na uslugama i otpremili ga iz Vlade.
Nakon toga Slovenija je svoju valutu tolar do ulaska u eurozonu deprecirala prema marki za četiri puta, spasivši tako izvoznu konkurentnost svoje industrije, a istovremeno je inflaciju zadržala unutar jednocifrene. Svakomu ko se za takvo šta zalagao i u Hrvatskoj Vladini ekonomisti na čelu s Borislavom Škegrom objašnjavali su da to nije moguće.
Cijena je, međutim – slažu se i danas svi nezavisni hrvatski ekonomisti – bila potop hrvatske industrije.
Šešok je došao iz privrede u Vladu
Gotovo do osamostaljenja Slovenije Dušan Šešok bio je direktor tvornice poliamidnih vlakana Julon koja je svu svoju proizvodnju izvozila. Julon je bio najveći slovenski izvoznik, a Šešok najbolje plaćeni slovenski direktor.
Kad je za potpredsjednika Peterleove Vlade iz Julona otišao dr. Andrej Ocvirk, za sobom je na mjesto republičkog sekretara za finansije povukao i Šešoka, do tada samo povremenog i volonterskog Vladinog savjetnika za ekonomiju.
Kako je i sam ispričao ovom autoru, uloga sekretara, a od trenutka osamostaljenja i ministra finansija Slovenije, bila je za Šešoka traumatično iskustvo, toliko da je požalio što je prihvatio tu funkciju.
– Vlada je već postojala godinu dana, ministri su se uhodali, poznavali su sistem, a ja sam došao iz privrede i nisam imao pojma kako on tehnički funkcionira. Država je sistem sasvim drukčiji od firme, to je potpuno druga priča… – rekao je.
Premda je zakonsko sredstvo plaćanja još bio “Markovićev” konvertibilni jugoslavenski dinar, kad je Šešok došao u Vladu, Slovenija je već u štampariji Cetis u Celju otisnula novčane bonove valute tolara, a ubrzo je u Engleskoj dala štampati i kvalitetne, zaštićene od krivotvorenja, novčanice nacionalne valute kojima su zamijenjeni bonovi.
No, 1991. i Slovenija je naslijedila jugoslavensku inflaciju od gotovo 300 posto pa se i ona, kao i ostale države nastale raspadom SFR Jugoslavije, koje su redom odlučile emitirati i koristiti vlastite valute, našla u urgentnoj poziciji da rast cijena mora obuzdati.
Za zaustavljanje inflacije i stabilizaciju cijena, kao glavne pretpostavke za stabilizaciju ekonomskog rasta i razvoja, malim otvorenim ekonomijama stoji na raspolaganju tek nekoliko ekonomistima dobro poznatih strategija. Većina ih se temelji na kontroli kursa (cijene) domaće valute prema nekoj od “čvrstih” svjetskih, gdje konačno spada i preuzimanje te čvrste tuđe valute ili valute neke monetarne unije kao vlastite.
To je tehnika koja je proslavila Michaela Bruna i dala materijala Jeffreyu Sachsu, ali i Međunarodnom monetarnom fondu da je predlažu po svijetu.
Problem je s tom metodom što ona s tržišta trenutno izbriše sva preduzeća koja ne mogu podnijeti novi propisani nivo kursa, a ostale prisili da se novoj cijeni valute prilagode bez ikakva prelaznog razdoblja.
– I mi smo u Sloveniji vodili razgovore kako suzbiti inflaciju, tada nam je došao i Jeffrey Sachs, koji je tada bio kao neki guru u ekonomiji. Došao je preko Borisa Pleskoviča, koji je radio u Svjetskoj banci u Americi. I ja sam sa Sachsom sjedio, nisam bio jedini, bilo nas je možda četiri-pet, bio je tu guverner Arhar, Sachs, Pleskovič, u biti je to bio taj krug ljudi. Sachs nam je došao s tom idejom, da i mi to učinimo, da ubijemo inflaciju preko noći… – ispričao je.
– No mi smo već imali iskustva s (Markovićevim) fiksnim kursom, kako ga je jako teško, gotovo nemoguće braniti. Ja nisam vjerovao da je tako moguće oboriti visoku inflaciju preko noći pa sam rekao Sachsu neka ide negdje drugo, neka to prodaje drugima. Možda su neki u Sloveniji bili malo ljuti na mene što sam Sachsa tako odbio, no ja sam bio protiv fiksnog kursa strahujući da bi on odmah zablokirao industriju. Arhar je slično razmišljao, i tako se onda dogodilo da smo mi otišli na neki klizeći kurs, da smo tako počeli smanjivati inflaciju, postupno – ispričao je Šešok.
Spasio slovenska preduzeća od propadanja
Zahvaljujući ponajviše Dušanu Šešoku i Francetu Arharu, Slovenija je početkom devedesetih, u prvoj deceniji nakon osamostaljenja, obuzdavala inflaciju tehnikom “ciljanja” ili kontrole monetarnih agregata, odnosno količine i cijene domaćeg i inostranog novca u ekonomiji.
Vrijednost njemačke marke od novembra 1991. do decembra 1997. povećali su za izvoznike s 32 tolara za jednu marku na 94,4 tolara. Konačno su tolari zamijenjeni eurima po kursu od 239,64 tolara za jedan euro ili otprilike 120 tolara za jednu dotadašnju marku. No, zahvaljujući strogim ograničenjima količine domaćeg i stranog novca, cijene u Sloveniji nisu mogle rasti pa je inflacija od 240,6 posto iz 1991. do 2003. snižena na samo 4,6 posto godišnje.
O fiskalnoj i monetarnoj politici, prema vlastitom priznanju, Šešok nije znao baš ništa, ali je znao, možda i najbolje u Sloveniji, kako se proizvodi roba za svijet i kako se zarađuje na izvozu. Ako prihvati Brunov i Sachsov recept, bilo je Šešoku intuitivno kristalno jasno, i fiksira kurs domaćeg novca, a ne uspije spriječiti rast domaćih troškova, kao što se to dogodilo Markoviću samo godinu dana prije, i slovenska proizvodnja za izvoz će propasti.
Kao ministru finansija Šešoku je bilo puno važnije sačuvati slovenski izvoz nego brzo srezati inflaciju.
Šešokova privatizacija Iskre, u kojoj se prvi put zaposlio nakon diplome na ljubljanskom Ekonomskom fakultetu, nije prošla bez kontroveri, ali to nije tema ovog teksta.
No, ako u Hrvatskoj još postoji neko ko se pita kako je moguće da su hrvatski dućani prepuni proizvoda Iskre, Gorenja ili Elana, a ceste automobila Renault i kamp-kućica Adria proizvedenih u Novom Mestu, kako je moguće da prosječni Slovenac ima godišnji bruto domaći dohodak gotovo dvaput veći od prosječnog Hrvata, kako je moguće da slovenske firme nekoliko puta više ulažu u Hrvatskoj nego hrvatske u Sloveniji, te kako je moguće da Iskra kupuje šibensko brodogradilište, ELKA-u i ELMAP, a ne obrnuto, mora znati: sve je to i zato što je Dušan Šešok prije tri decenije odbio kurs slovenske nacionalne valute tolar čvrsto vezati uz njemačku marku, a hrvatska Vlada Nikice Valentića učinila je upravo to, zaključuje se u tekstu portal 7dnevno.
