Emina Busuladžić, radnica fabrike DITA koja je nedavno otišla u mirovinu, ostat će upamćena kao simbol sindikalne borbe, ne smo u Tuzli.
Zahvaljujući njenoj inicijativi i prijetnji vlastima, prije dvije godine ponovo je pokrenuta proizvodnja u ovoj fabrici deterdženata, nekad među najpoznatijim u bivšoj Jugoslaviji. Iako je završila svoj radni vijek, Emina ostaje u prvim redovima borbe za radnička prava.
Ovih dana, kao i obično uz Međunarodni praznik rada, mnogo se govori o pravima radnika. Ako usporedite uslove nekada i sada, šta možete izvući kao ključne sličnosti ili razlike?
Busuladžić: Nekako smo se ranije više radovali i više smo se poštivali kao radnici. Moje radničko pravo bilo je zaštićeno, da ne govorim o ljudskom. Sada toga nema. Ni u privatnim firmama, a ni u državnim sada toga nema, jer su ljudi zaboravili pravu vrijednost radnika.
Svi ti sada tamo neki rukovodioci, vlasnici, radnika tretiraju kao roba. Nisam ni od koga čula da mu je fino na poslu, da je zadovoljan.Sve je to neki grč i pritisak. Ogromna je razlika, meni, prije 25 godina i danas. Ja to mogu reći, ja imam 20 godina radnog staža u socijalizmu, 20 godina u kapitalizmu, tu neku crtu mogu da podvučem i da vidim tu ogromnu, ogromnu razliku.
Rat je bio temelj za pljačku
Kako vidite sindikat u prošlosti i danas?
Busuladžić: Sindikat je bio krasan prije rata. Kamo nisam bila te sreće da budem tad u sindikatu. Šta je sindikat tad radio? Slao na more, kupovao ćumur i zimnicu. To je bio zadatak. Bile su i druge institucije koje su brinule o radniku, bili su, normalno, i zakoni, i rad na neodređeno vrijeme.
Mi sad nemamo sindikata uopšte. Ova krovna organizacija čiji je predsjednik Ismet Bajramović, to nije vidjelo sindikata. Mislim da bi on trebao ići na edukaciju da zna svoje zadatke. A ovo što on radi – samo ispunjava želje naših vlastodržaca.
Jesu li danas radnici najveće žrtve tranzicije koja se dogodila i regioji i Bosni i Hercegovini?
Busuladžić: Radniku su otrgli mašinu a dali mašinku, pa su ih navukli da idu u rat, da nešto brane. Rat je bio samo temelj za ovu pljačku. Znači, radnik je tad prevaren, kad je uzeo pušku i nadao se da će se vratiti u fabriku. Vrlo mali broj se vratio. Ti ljudi su osuđeni da budu socijalni slučajevi, do groba. Vidite, sve te zakone što se prave – prevara, iživljavanje, još uvijek na radnika.
Samo po sebi nameće se pitanje: postoje li u Bosni i Hercegovini ikakva prava radnika?
Busuladžić: Ne. Ne postoje nikakva prava. Odmah se prijeti: ostaćeš bez posla. Niti je data mogućnost. Data je mogućnost da se žalimo, da možemo ići na sud, ali od toga nema ništa. I sad, gledajte ovo: moja penzija će biti 400-450 maraka za 40 godina rada, što je ispod svih normi.
Sad, kada novi zakon stupi na snagu, on će pod istu kapu staviti i mene sa 40 godina staža, (a ja sa radila u institutu, imala dobru platu), i nekog ko radi 15 godina, ko nema nikakve kvalifikacije – mi ćemo imati potpuno istu penziju. Kakvo je to ispravljanje krive Drine? Još je više krive.
Početak jedne nove Internacionale
Do prije dvije godine Tuzla je bila specifična po borbi radnika. Zašto je stala ta borba, ako su radnici i dalje obespravljeni, tvornice se gase, radnici završavaju na ulici?
Busuladžić: I ja sebi postavljam isto pitanje: kako ja, koja sam sve riješila, idem da se borim? Ima jako puno mladih radnika, koji nemaju ništa, a ne bore se. To mi neće nikad biti jasno. Nikad mi neće biti jasno da se čovjek ne bori za svoju egzistenciju, za svoje dostojanstvo. Ja mislim da će se to vrlo brzo morati mijenjati.
Gotovo da nema zemlje u Europi koju niste obišli i govorili o radničkog borbi u Bosni i Hercegovini. Kakva iskustva nosite?
Busuladžić: Skoro sam ja bila na jednoj radničkoj konferenciji, svjetskoj radničkoj konferenciji i imala sam tu čast da otvorim tu konferenciju, gdje je bilo par hiljada ljudi. Čovjek koji je vodio konferenciju, najavljuje mene i DITA-u. Onaj momenat kad je rekao: Emina Busuladžić DITA – svi do zadnjeg se dižu iz stolica uz ogroman, ogroman aplauz.
Kad sam imala diskusiju s tim ljudima, učesnicima, naravno da su pitali za moje iskustvo, kako ta borba ide. Bila mi je nešto duša bogata, jer su svi radnici, iz čitavog svijeta. Vidjela sam da je jačina, snaga radnika, u jednistvu. Jednostavno sam rekla: hajde da ovo bude početak jedne nove Internacionale.
Koliko smo daleko od europskih standarda kada su u pitanju prava radnika?
Busuladžić: Jako daleko. Jako daleko. Sad ću Vam reći – ovaj moj sin koji je u Norveškoj, trebao je da dođe na novi posao. Znači, sindikalac ide sa mojim sinom na pregovore sa direktorom bolnice u kojoj će raditi. I onda kaže: to je tvoje, to, to i to. I zna se, ako sat vremena radi duže, to će mu se platiti.
Plata je tad i tad, doprinosi, sve. Ja sam 2008. godine po slala dopis da se vrši naplata doprinosa, u Poresku. Ljudi ne mogu da vjeruju. U Evropi, kad kažem da sam išla, molila da se vrši naplata doprinosa – za PIO/MIO, zdravstvo, sve – to je njima potpuno nepoznato da ja moram ići i moliti da mi se to odbije od plate.
Zašto je važno da se drugi radnici, obespravljeni, ugledaju na radnike DITA-e koji su samoinicijativno ušli u svoju tvornicu i pokrenuli proizvodnju, a danas je razvijaju?
Busuladžić: Meni su vrlo često govorili: idemo u kapitalizam, kapitalista čuva radna mjesta. Ja kažem: nije tačno. Radnik je taj koji čuva radno mjesto. Kažu: ne može radnik opstati, ne može upravljati fabrikom. Mi smo to dokazali da možemo. I da je radnik taj koji čuva radno mjesto. Nek’ ne misli neko da je DITA dobila pomoć od nekog. Ne. Radnici su ti koji su se odricali i koji su radili.
(Izvor: RSE)
